Mozda, jednom, na obali mora,

dok se voda bude razlivala oko nas,

kada me budes zeleo kao sto si me zeleo

zora prvih u predivnom dvorcu,

dvorcu nase ljubavi i ceznje.

Koji je video i progitao sve noci i dane,

zivoda koji su videli sve sto ni prozori ni zastori

nece saznati.

Zidova koji cute, trpe, placu.

 

Mozda, na toj obali, se desi sve sto nas je obislo do sad,

sve sto smo duzni proziveti,

duzni svetu, jer nam je dopustio najvecu ljubav,

a najveca mora stici do kraja.

 

Mozda, u zagrljaju prirode, kao nekad,

prosetamo i saberemo sve utiske,

sabiranjem, mozda, pocnemo iznova.

Pocnemo da gradimo i volimo sve sagradjeno,

sagradjeno opet bude dvorac,

nas dvorac opet cuva tajne,

tajne cuvaju ljubav i mozda opet bude najveca.

Nemoj mi nista nuditi,

jer je ponuda samo jedno obecanje,

nepostojanost koja zivi u iluziji.


Ako mozes - pruzi mi,

koliko mozes i zelis.

Zivi u trenutku i dopusti, kad mozes,

da prodrem u tebe.


Deo tebe vredniji je od iluzija

izgovorenih u trenu.

Iluzije se magijom stvaraju,

a covek se stvarnoscu gradi.